Umjesto ambicioznih i frustriranih, odgojimo sretne ljude!

May 6, 2016

Odgojem u kojem djete treba zasluziti pohvale, kojem mora ispuniti ocekivanja. Odgojem u kojem je dijete svakodnevno izlozeno kritikama, dobili smo generacije nestretnih, frustriranih, ljudi punih kompleksa koji onda sve to preljevaju u svoj svakodnevni zivot. U odnose s partnerom, sa kolegama, sefovima, prijateljima, i na svoju djecu. Nastaje zacarani krug kojem nema kraja.
Zato oko nas zive duboko frustrirani ljudi, gladni dokazivanja, kako bi konacno sebi dokazali da vrijede. Ljudi koji izvanjskim faktorima zele nadomjestiti manjak ljubavi i podrske koji im je bio uskracen kao djeci.

Donna Dee

Danas cu pisati o odgoju, o odnosu djece i roditelja, odnosu koji svakog od nas definira u puno stvari tokom cijelog zivota. Mozda nisam najpozvanija za pisati o ovoj temi jer nisam roditelj pa to iskustvo nema iz prve ruke, ali imam iskustvo djeteta kojeg su moji roditelji odgajali.

Puno savjeta, puno tekstova, puno strucnih radova sam procitala na ovu temu, citajuci ali gledajuci ljude s kojima sam ja odrastala a koji danas imaju svoju djecu a cije roditelje ja poznajem. Koji danas prema svojoj se djeci odnose na potpuno isti nacin na koji su se njihovi roditelji odnosili prema njima, stvorila sam svoje misljenje o tome gdje grijesimo i to tome kako bi odgoj djece koja ce odrastati u sretne ljude trebao izgledati.

Kada vam kazem da zlostavljaci odgajaju zlostavljace necu vam nista novo reci, opce je poznato da djeca sklona nasilju poticu iz obitelji u kojima su bili izlozeni nasilju. Ali nije stvar tako povrsna ni jednostana, toliko prosta, jer bi znacilo da su sva djeca iz obicnih obitelji onda sretna, zadovoljna i ne nasilna, a nisu.

Mislim da roditelji, kako sam vec vise puta pisala velikim ocekivanjima od djece zapravo unistavaju sve njihove potencijale koje bi oni mogli ostvariti da im ne na tovare na leda toliko toga sto trebaju i moraju, toliko toga po cemu mjere njihovu uspijesnost. Toliko toga sto djeca ispunjavaju kako bi zasluzila pohvale. Roditelji takvim stavom od samog rodenja svoju djecu izlazu stresu, strahu da ako ne naprave sve sto trebaju nisu dovoljno dobri, ne vrijede dovoljno. Vec od najranije dobi svojoj djeci stvaraju brojne frustracije, komplekse, osjecaj manje vrijednosti.

Nije mi cilj prozivati roditelje pa time njima stvoriti kopmplekse, niti zelim da svi vi koji ovo procitate uprete prstom u svoje roditelje i kazete; vi ste mi krivi. Jer nisu, jer su oni rezultat istog onog odgoja kojim su vas odgajali, bas zato sam na samom pocetku napisala kako se indetican odnos roditelja s djecom preliva iz generacije u generaciju.
Odgojem u kojem djete treba zasluziti pohvale, kojem mora ispuniti ocekivanja. Odgojem u kojem je dijete svakodnevno izlozeno kritikama, dobili smo generacije nestretnih, frustriranih, ljudi punih kompleksa koji onda sve to preljevaju u svoj svakodnevni zivot. U odnose s partnerom, sa kolegama, sefovima, prijateljima, i na svoju djecu. Nastaje zacarani krug kojem nema kraja.

Zato oko nas zive duboko frustrirani ljudi, gladni dokazivanja, kako bi konacno sebi dokazali da vrijede. Ljudi koji izvanjskim faktorima zele nadomjestiti manjak ljubavi i podrske koji im je bio uskracen kao djeci. Ljudi koji su spremni gaziti druge jer nemaju empatije, jer im je njihova bol iz djetinstva oduzela mogucnost da shvate tude boli. Zato danas na raznim mjestima svjedocimo ljudima koji su spremni druge izrugati, omalovaziti, misleci da time postaju vise vrijedni. Zato se danas najbolje prodaje zuti tisak jer gledajuci tude boli nam nase postaju manje vazne.

Frustacije dolaze u dva pakiranja, dva tipa ljudi, jedni su butovnici, potpuno razliciti od onog sto su njihovi roditelji od njih ocekivali.
Drugi su tihi, povuceni, bez snage da se medu ovim prvima zauzmu za sebe. Jedni i drugi su jednako nestretni, jednako poslijedica loseg odgoja vec stoljecima. Jedni i drugi nose teske boli samo ih manifestiraju na razlicite nacine.

A sad zamislimo kada bih sve to mogli promjeniti, kada bi oko nas hodala jedna drugacije generacija ljudi. Ljudi koji su odrastali uz podrsku, ljudi kojima su roditelji umjesto ocekivanja dali pravo slobodnog izbora. Ljudi kojma su njihovi roditelji svakog dana govorili koliko ih vole i koliko vrijede. Ljudi koji ne bih imali komplekse jer bi znalo da bez obzira na sve sto god da su, kakvi god da su, da su bas takvi vrijedni ljubavi, da su bas takvi savrseni.

Reci cu vam kako bih izgledao takav svijet, u takvom svijetu ne bih bilo onih koji vrijedaju i omalovazavaju druge jer ne bih imali frustracija. U tom svijetu ne bih bilo onih koji ugnjetavaju kako bi anulirali svoje boli. Takvi ljudi bi se medusobno podrzavali, uvazavali, voljeli. U takvom svijetu ne bih bilo zatomljenih emocija u strahu da nas ne ismijaju. Bio bi to divan svijet, sretnih ljudi koji se otvoreno vole, svjet ljubavi.
Zato apeliram na sve roditelje, ali sve nas koji cemo tek postati roditelji, podrzimo svoju djecu, volimo ih bezivjetno, dajmo im da budu ono sto jesu bez da ista od njih ocekujemo a oni ce onda to nagraditi svojom srecom i ljubavi prema nama. Izgradimo od svoje djece ljude kojima cemo mi biti podrska i koji ce biti nama podrska.