Idemo! Hrabro, naprijed! Ne boj se!

April 26, 2016

Mislim da je bas uzas kljuc, da je dno nekada najbolje sto nam se dogilo, da su trenutci kada smo ostali apsolutno sami na vjetrometini, slabi, kao lak pljen vukovima, najdragocjenija iskustva. Koliko god ruzno zvucalo mislim da moramo dovoljno dugo krvariti da bi bili hrabri zaploviti morem svojih snova.
Mislim da je ne imanje nikog i niceg najvaznija lekcija o samima sebi, o rusenju svojih granica i da neimajuci nista drugo prvi put dobivamo sebe, otkrivamo se sami sebi, a to je najvaznije znanje, znati tko smo i gdje idemo.

Milena Ulic

Kao ljudi smo svi skloni pracenju svojih navika, pracenju ustaljenog ritma, ustaljenih ljudi. Ne volimo promjene, ne volimo mjenjanja i ne volimo nove i drugacije stvari. Jer ih ne mozemo predvidjeti, jer nas vode u nepoznato, jer gubimo ono nase neko sigurno tlo koje nam se cini toliko vaznim i u koje smo uljuljani.A promjene ipak dolaze, zivot se ipak mijenja. Jer je u zivotu samo promjena sigurna zapravo. Pa nas bole te promjene, tesko ih prihvacamo, tesko se s njima nosimo. I zato uvijek zelimo da nam se vrati jucerasnji dan jer smo ga vec vidjeli, vec ozivjeli, i znamo ga. Ali jucerasnji dan se nikada ne vraca. Cak ni kada nam zivot iz dana u dan izgleda isti, nema istog dana, i nikada ne znamo sto novo jutro nosi.

Kada dodu promjenje, pogotovo kao meni sada, puno njih odjednom, puno losih, obuzme nas tjeskoba, upadamo u depresiju i ne snalazimo se ili se jako tesko snalazimo u novim okolnostima. A sve jer smo izgubili rutinu, naviku, jer smo ispali iz ustaljenog kolosjeka, pa se bojimo, bojimo do uzasa.
Danas sam dobila mozda najdragocjeniji savjet. Savjet koji me ukopao na mjesto u tom trenutku, i zasvjetlio kao najsjajnija zvijezda u mojoj glavi.
Ne boj se! To je to! Ukopana sam na mjestu jer se bojim, jer se bojim sto me ceka sutra, jer nemam sve ono sto mi je bilo dio rutine puno godina, jer nema ljudi koji su bili dio mig zivota svih ovih godina. Bojim se novog, nepoznatog, drugacijeg. Bojim novog dana. Jer je potpuno novi.

Kroz glavu mi prolazi recenica Agathe Christie; kada iz vlasititog iskustva saznate sto znaci uzas, naroruzani ste protiv svega u zivotu. Mislim da je bas uzas kljuc, da je dno nekada najbolje sto nam se dogilo, da su trenutci kada smo ostali apsolutno sami na vjetrometini, slabi, kao lak pljen vukovima, najdragocjenija iskustva. Koliko god ruzno zvucalo mislim da moramo dovoljno dugo krvariti da bi bili hrabri zaploviti morem svojih snova.
Mislim da je ne imanje nikog i niceg najvaznija lekcija o samima sebi, o rusenju svojih granica i da neimajuci nista drugo prvi put dobivamo sebe, otkrivamo se sami sebi, a to je najvaznije znanje, znati tko smo i gdje idemo.

A sto je to sto se sutra moze dogoditi da nam ledi krv u zilama, sto je to toliko jako i snazno da nas je paraliziralo. Sto mi se to moze dogoditi a da vec nisam vidjela. Nista. Sve smo vec vidjeli, i vi, i ja. Vec smo vidjeli i lazne prijatelje, i zlo, i nepravdu, muku i bol, i smrti, sve sam vec vidjela. Vec smo vidjeli vrhove i dna, vec smo jednom ili vise puta prezivjeli sve izazove zivota. A kad te vise nista ne moze zastrasiti, onda si najblagoslovljeniji, jer ne vazes, ne kalkuliras ne radis projekcije. Onda se radujes svakom jutru i svakom i najmanjem koraku. Onda si tek spreman i za najvece korake. Onda si spereman na svoje snove.

Samo ne trebamo bojati, ne smijemo dozvoliti strahu da nas paralizira. Ne smijemo prihvatiti da nas strah ostavi ukopane ovdje.Jer mozda me ceka najbolji dan bas sutra. Ali moram krenuti. Moram prezreti strah, osvjestiti ga, i usprkos njemu krenuti. Samo se trebamo prestati bojati. Samo trebamo krenuti. Hrabro. Naprijed.