Govor mržnje kao odgovor odgoju u kritikama i nerazumijevanju.

April 17, 2016

Zato vam danas zelim reci, umjesto da osudujete, pokusajte razumjeti, umjesto ljubomorom tude uspijehe gledajte s radoscu. Danas podrzite svoje bliznje, u svemu.

Mljet

Uvijek me bez teksta ostave komentari ispod bilo kojeg clanka, o bilo kome i bilo cemu. Otvorite nasumicno bilo sto i pogledajte komentare. Na bilo kojem portalu. Vidite akteri svake price su pederi, kriminalci, debili, odvratni, kurve, spodobe i tako u nedogled.

Pa se pitam sto to treba onima koji pisu, ako nemaju sto konstruktivno komentirat odakle im potreba za tolikim izljevima mrznje, bjesa, odakle im poteba za pisanjem tolike kolicine gadosti i da li se poslije osjecaju bolje, vaznije, pametnije. Dugo se pitam sto se to dogada sa ljudima da tako olako donose presude o ljudima koje ne poznaju, o kojima ne znaju nista, odakle im potreba da sve i svaciji zivot,rad zele popljuvat.

Je su li ti komentari rezultat opce frustracije drustava koji se onda istresu na bilo koga i bilo gdje? Je su li ti komentari iz tipkovnica onih samozatajnih, sutljivih koji se pod vlastitim imenom i prezimenom boje misliti, pa to cine pod pseudonimom. Ili su ti komenari samo uzrocno poslijedicna reakcija na zivot u kritikama. Od sviju i svih. Problem ovog svijeta je previse osude, previse kritike, a premalo razumijevanja, premalo podrske i premalo ljubavi.

Gotovo s rodenjem postajemo izlozeni kritikama, roditelja, susjeda, rodbine, kako rastemo broj onih koji nas kritiuziraju postaje sve siri. Profesori, ucitelji, partneri, sefovi. Kako prolaze tako kritiziraju. Kada radimo nesto kako treba, ne hvale. To se podrazumijeva. Ili nije dovoljno dobro. Ali kritike prste sa svih strana. Za sve. Za bilo sto.

A zamislite sa nas nisu kritizirali toliko, sa su nam kad smo dobili jedan iz matematike nasi roditelji umjesto bukvice i kazne rekli, nema veze, popraviti ces, ali jucer si dobio pet iz geografije i to je super. Koliko bi mi danas imali manje frustracija. Koliko bi smo bili zadovoljniji sobom i koliko bismo bili svjesniji i odgovorniji. Da su nam tako rekli znali bismo jos onda da nismo svi za sve, jer nismo. Ali bi nas naucili odgovornosti, da to moramo popraviti ali ne zbog kazne, ne zbog njih, ne zbog ostalih koji su dobili pet niti zbog uciteljice, vec zbog sebe.

Zbog jedinice ili bilo cega ce nas kritizirati, reci da nismo trebali tako, da oni znaju bolje. Nametati ce nam svoje puteve, svoja pravila i norme. Ali mi nismo nasi roditelji i nasi putevi nisu oni koje oni zele, ali oni to ne zele razumijeti, ne zele sagledati i shvatiti sa njihova mjerila mozda nisu za nas. Pa nas stalno usporeduju sa svima koji su po njima bolji. Usporeduju nas sa sobom kada su bili nase dobi. I naravno oni imaju rjesenja za sve nase probleme, ali sad je gotovo jer ih nismo slusali kad je trebalo, pa je kasno. Oni znaju sto smo i kako trebali. I greske, i sve ono sto njima smeta samo jer ne razumiju, nam trljavaju na nos. Ono sto smo postigli vise od njih, ono sto je dobro, ondje gdje smo jaki, to ce minorizirat jer oni smatraju da nije bitno.

Tako smo svi manje ili vise odgajani, pa kroz odrastanje, razumljivo nakupimo frusteacije za sve sto treba i ne treba. Frustrirani smo i za ono na sto bismo trebali biti ponosni. Jer nase uspijehe nitko nije cjenio. Pa nismo ni svjesni da su uspijesi. Pa odrastamo u frustrirane, ocajne ljude. Bez zivota, bez svog puta, izgubljeni izmedu svojih zelja i njihovih ocekivanja, zarobljeni u zuci vlastite nemoci, postali smo kriticari sviju i svega. A internet nam je dosao kao savrsen poligon. Pa pljujemo po svima i po svemu.

Lakse nam je nositi svoje frustracije kada omalovazavamo, negiramo i pljujemo po tudin uspijesima. Laksa nam je nasa bezvrijednost ako negiramo tude vrijednosti.

Kada bismo svi vise podrzavali jedni druge, pokusali razumjeti, kada bismo tude puteve pokusavali shvatiti kao svoje, ovaj svijet bi bio puno ljepse mjesto. S puno vise ljubavi a manje frustracija. Kada bi smo svojoj djeci, svojim prijateljima, partnerima dozvolili da se razvijaju u smerovima koji su za njih najbolji, i kada bi oni nama to dozvolili, svjet bi bio prepun sretnih, zadovoljnih ljudi, ljudi koji se dobro osjecaju u svojoj kozi, ljudi koji su imajucu svoje snove spremni podrzati i nase. Ljudi koji razumiju i sebe i nas. Ljudi koji ne sude, ne osuduju ono sto ne razumiju. Ljudi koji su spremni slaviti i svoje i tude uspijehe. Kada bismo imali takav svijet nikada vise ne bismo ostajali zateceni komentarima na portalima.

Zato vam danas zelim reci, umjesto da osudujete, pokusajte razumjeti, umjesto ljubomorom tude uspijehe gledajte s radoscu. Danas podrzite svoje bliznje, u svemu.