Ostvaren san, ispunjena zelja i odrzano obecanje. Mljet. Zauvijek.

June 15, 2016

Naucila da zivot nije popis za kupovinu, da se njime ne mozemo prosetati i uzeti ono sto nam se svida. Da zivot ima svoj tok i svoje zakone, i da ga moramo postovati, radovati mu se i kada nam je puno vise maceha nego majka, jer je vrijedan, jer je jedan i nikada ne znamo kada ce prestati. Jer je nas, jedini koji imamo. I koji ce nas nagraditi. I doista, svane dan, svakom od nas, kada je sve dobro.

Otok Mljet

Imala sam san, Mljet. Dala sam sebi obecanje da cu se ovdje jednom vratiti, zauvijek. Napisala sam tada tekst, koji sam zavrsila ovako: ¨Jednom ni život nece vise imati asa iz rukava da nas jos jednom slomi, mi smo ovaj put presli u suzama, strahu i patnji, da bi danas bilo dobro. Da bi gledali nalijepse svitanje u zivotu, jer na kraju je sve dobro, ako nije dobro-nije kraj.¨

Kada sam pisala taj tekst nisam ni slutila da ce on vise nego dosta mjeseci kasnije biti aktuaniji nego tada kada sam ga pisala. Nisam ni slutila da ga pisem za buducnost. Sa puno zelja i puno nade.

A danas, danas pisem svoj prvi tekst s Mljeta, i vec danima me bude naljepse zore, zore u Sobri. Dokaz jednog ostvarenog sna, ispunjene zelje, odrzanog jednog obecanja danog sebi.

Carobna je ovdje zora, nestvarno budenje dana. Ovdje dane ne gubimo svake veceri, u sutom sa suncem koje uranja u more. Ovdje dane dobivamo, svakog jutra sa izlaskom sunca iz mora. Ovdje more umjesto da nam krade, od zivota dan po dan, ono nam poklanja, dan po dan, novih svitanja, novih sansi, novih mogucnosti. Dajuci nam svakog jutra jos jednu priliku, da udahnemo i ozivimo.
I sve je drugacije, i ja sam toliko vremena poslije, drugacija.

Ovaj dan sam zamisljala nesto drugacijim, zatekao me i ukopao u mjestu, promatram sebe, promatram sve te zelje i snove, i divim se tom cudu, cudu koje nazivamo zivotom. I shvacam, sve se dogada u pravo vrijeme, na pravom mjestu i pravim osobama, ako znamo cekati, ako smo spremni vjerovati.

U danima kada je bilo tesko, najteze, kada je boljelo sve, kada se rusilo i raspadalo, kada je izgledalao kao sve, osim da ce ikada biti dobro, sam vjerovala da mora jednom svanuti jutro koje ce promjeniti sve, da mora svanuti dan u kojem cu pogledati za sobom, i biti sretna i zahvalna na svakoj rani, svakoj frizi, svakom oziljku, jer su me naucili, jer su me promjenii, jer sam rasla. Jer sam konacno, nadam se, odrasla.
Naucila da zivot nije popis za kupovinu, da se njime ne mozemo prosetati i uzeti ono sto nam se svida. Da zivot ima svoj tok i svoje zakone, i da ga moramo postovati, radovati mu se i kada nam je puno vise maceha nego majka, jer je vrijedan, jer je jedan i nikada ne znamo kada ce prestati. Jer je nas, jedini koji imamo. I koji ce nas nagraditi. I doista, svane dan, svakom od nas, kada je sve dobro.

Zivot pamti sve, pa su mi se tako danas ostvarile i neke zelje na koje sam zaboravila, iz nekog drugog vremena, neke druge mene. Pa su mi danas umijesto razloga za srecu, teret. U glavi mi odzvanja jedna recenica, koju prvi puta danas razumijem, dobro pazi sto zelis da ti se ne ostvari. Obuzimaju me emocije, najrazlicitije, od ushicenja nad svime sto se ispunilo do panike od kolicine ispunjenog, malo pogubljenoj, malo poplasenoj mi fali rijeci, recenica, za opisati sve to, za docarati osjecaje koji me obuzimaju, pretijesno mi je tih trideset slova abecede, koliko god dobro da ih poslozim, za prenjeti to na papir, sloziti u tekst.

Na kraju ovog dana znam, zelje i snovi se ostavruju, ali u svom ritmu, po svom programu, i kada se ostvare nismo ni sretniji ni pametniji. Najsretnij smo dok imamo snove, razlog za budenje, motiv za korak naprijed. Naljepse stavri se dogadaju dok putujemo, dok hodamo, a ne na odredistu. Smisao zivota je da se radujemo svakom danu, bez obzira sto nam donosi, da za sve dobre i lose dane sacuvamo osmijeh i cisto srce. I da volimo. Beskrajno.