Ne treba mi, ja to zelim! Jer volim!

November 29, 2016

Dva dana razmisljam o jednom pitanju, usputno postavljenom, ali meni ozdzvanja u glavi. Kaze: je si li svjesna koliko se ogoljavas svojim tekstovima, koliko te ogoljuje svaki status i je si li svjesna koliko to ljudi cita.

Nisam svjesna, nikada o tome nisam razmisljala, nikada mi to nije palo na pamet. Jednostavno nikada u tom smjeru nisam isla kada sam bilo sto radila, tko to sve vidi, kome je sve to dostupno, kao ni stoce tko o tome misliti. Jednostavno nisam.

Milena Ulic

Greska, mozda. Naivnost, mozda. Glupost, mozda. Ne znam ni sama, zasto nisam i bili trebala. To mi je urodeno, to je nekako moj put, pisem je me to cini sretnom, jer me ispunjava i prirodno je da to dijelim s ljudima. Kao sto je kod svih poslova, sve poslove radimo zbog sebe ali za druge. To je uzrocno poslijedicna veza, smisao bivanja na planeti. Pekar je da imamo hruh i peciva, obucar da nam popravi cipele. Ja dizajniram odjecu i nakit, da uljepsam one kojima se to svida, i pisem za one kojima se to svida. Jednostavno. To sam ja, i mislim da je poanta da ljudi to vide, ne bih imalo smisla da pisem pa guzvam i palim, ja mislim da ne bih.

Da sam ikada bila svijesna komu se sve dajem na pladnju, nikada ne bih napravila ni jednu kolekciju, nikada ne bih bila u nijednim novinama ni na jednoj televiziji, nikada ne bih napravila nista od onog sto radim, nikada ne bih se bavila javnim poslom, a on sam ja, ono s cim se covijek rodi. Nikada ne bih sebe ostvarila, da sam tako mislila. Nikada.

Pristala sam jednom davno biti javna, biti dostupna, javni ljudi su kao javni wc, javni poslovi su poslovi kojima mi sami pristajuci ih raditi pristajemo da smo svaciji, da nas svatko ima pravo suditi, da svatko ima pravo komentirati, da smo izlozeni. I na to se covijek navikne. Pokusavajuci objasniti ovo sto vama pisem, postavljeno mi je jedno zanimljivo podpitanje.

Sto li samo ljudi misle dok to citaju, gledam te lajkove i mislilm se sto oni misle dok to lajkaju. Ja ne znam sto oni misle, i nije me strah njihovog, vaseg misljenja, i nemam problem s tim. Ne pisem da bi se dopala, kao sto ni jednu kolekciju nisam napravila da bi se ona nekom dopala, napravila sam je iz duse, sebe sam ostavila na svakom komadu nakita, u svakoj haljini i komadu odjece, bas kao sto ostavljam sebe u svakom tekstu.

To je valjda odlika umjetnika, da sebe izrazavaju na van, da iznoseci sebe obogatimo, uljepsamo ili nekada umorimo tude zivote. I kada to ne bih bilo tako. Kada bih kreirala da kreiram, pisala da pisem, to ne bih imalo smisla, to ja nikada ne bih mogla potpisati. Jer sve sto sam u zivotu napravila je jedan dio mene, mene kakva sam danas ili mene kakva sam bila u tom trenutku. I bas iza svake kreacije, iza svakog teksta i iza svake rijeci stojim. Mozda je to nejveci blagoslov zivota. Biti doslijedan sebi, slijediti sebe, bez obzira na sve i moci mirne duse, stajati iza svega sto si napravio.

Mozda je najvise sto sam mogla dobiti, da se znam izraziti, da znam sebe kroz razne kanale iznjeti van. Zar bi imalo smisla da smo svi zakljucani u svoje ljuske i zatvoreni. Zar nije smisao da se otvaramo, ogoljujemo i time pustamo druge da ulaze u nase zivote i mi da boravimo u njihovim zivotima, zar to nije prekrasno. Moci reci, moci napraviti, moci se izraziti kroz razne kanale. Umjesto da to nosim kao kamenje na dusi. Meni se cini da je to blagoslov i na njemu sam beskrajno zahvalna.
Koliko god puta me pitate; sto ti to treba, ja cu vam odgovoriti; ne treba mi! Ja to zelim, jer to volim. Nadam se da je dovoljno dobar razlog.