Ponovo, sa dna, ispocetka krecu hrabri.

March 22, 2016

Dodu tako dani, dode vrijeme kada je na neki dio zivota nuzno staviti tocku, neke knjige zatvoriti i zauvijek zapaliti. Dode dan kada shvatis da se previse dajes, previse trosis, previse trudis, mjesecima, godinama a za krivu stvar, za krivi put. Shvatis da moras iskocitit s ovog kolosjeka jer nije tvoj, koliko god si bio uvjeren da jeste i da kreces ispocetka. Ponovo, sa dna, drugim putem.

Otok Mljet

Zivot nam cesto daje signale da neke nase stvari i nisu bas nase, da neki nasi putevi nisu vise putevi kojima trebamo nastaviti. Daje nam zivot cesto znakove da je vrijeme za promjene, i da su jedino promjene, ali ne onako kako ih mi zelimo i zamisljamo, vec onakve kakve nam trebaju, jedina konstanta u zivotu.

Zna nas zivot upozoravati, zna nam pokazivat, zna nam dokazivat, ali mi tesko vidimo. Mi od straha od promjene lakse prihacamo borbu sa vjetrenjacama koju nam zivot priredi kada nam zeli reci. Stop. Vrijeme je da se krene. Ispocetka. Drugacije. Imali smo svi takve periode, dane, mjesece pa cak i godine kada sve ide krivo, kada sve ide naopako i kada bas sve sto ne treba i ne moze poci po zlu ipak pode po zlu. Pa se pitamo zasto, zbog cega, iz kojeg razloga, sto smo to radili krivo, za sto placamo kazne i cime smo zasluzili da bas toliko boli. A boli uzasno, umorni smo uzasno, vec smo u fazi da se bojimo svakog telefonskog poziva, svakog zvona na vratima, svakog maila i svakog izlaska na ulicu, postali smo paranoicni, naravno, jer nas kao sjena prati losa sreca. A mozemo bez nje, pod uvijetom da ono cega se drzimo s najvecim grcem, najsnaznije, ono sto nas najvise boli ali nam je istovremeno najvaznije, trebamo samo pustiti. Zaboraviti koliko je vazno, koliko god je cijeli nas zivot u tom, moramo pustiti. Pa ce zivot pustiti nas. Da krenemo punim plucima i srcem dalje.

Ulozimo puno sebe u svoj put, u svoje korake ka svojim ciljevima. Pa jednom kada smo prerasli svoje ciljeve, kada su putevi zavrsili, kada moramo napraviti zaokrete, mi ostajemo nad provalijama, koje su zadnje stanice sadasnjeg puta, pokusavajuci izgraditi most, pokusavajuci ih preskociti, a trebamo se samo okrenuti, shvatiti da je kraj kada je kraj, i otici.

Znam, tesko je, ono sto smo mi, ono sto nas je definiralo, ono za sto smo gorili, nase najvece uspijehe jednom moramo jednostavno prihvatiti kao uspomene i krenuti stvarati neke nove uspijehe, na drugim mjestima s drugim ljudima.Jednostavno dode dan kada moramo shvatiti da koliko god tesko, koliko god smo imali neke druge zelje i planove ovog puta nema kompromisa, a ne ovog puta nema rijesenja vuk sit i ovce na broju. Ovog puta smo ili vuk ili ovca, ovog puta moramo sa dna. Ponovo. Potpuno prazni i potpuno novi.

Dode dan kada se moramo pomiriti sa cinjenicom da one puzzle koje mjesecima stoje rasute, jos od onog dana, davno jednom, kada su nam prvi put ispale na pod, koje svakog dana pokusamo posloziti, a one su sve rasutije i sve vise djelica fali, da je sve veci kaos nastao od njih i da nikada nece postati slika. Dode dan kada taj haos moramo ostaviti na podu okrenuti se i otici.

Tek kada nam je zlo od toga da nam je zlo, e tek tada smo konacno, nazalost, spremni biti hrabri. A zivot nas bas najvise kaznjava, za sva vremena, sve godine i dane kada smo kukavice.Ako zelimo zivot kakav zasluzujemo, ako vise ne zelimo muku, ako smo konacno svjesni da ova nije nas put niti na nju trebamo pristati, da je ova muka upozorenje zivota, da moramo biti hrabri, spaliti sve za sobom, unistitu sve i krenuti, s najvecom neizvjesnoscu, mozda strahom, potpuno drugaciji na novi put, sacekati nalijepse jutro u zivotu, sto god nam ono donosi.

Koliko god da nisam spremna, danas sam odlucila zapaliti sve do sad. Postati pepeo na buri, sama, rasuta, ali slobodna. Znam da najljepse bilje nice iz paljevine, spremna sam na najljepse cvijece zivota koliko god je ova palez pece. Ispocetka krecu hrabri, danas biram biti hrabra.