Hair, film mog života

February 8, 2016

Ja još uvijek vjerujem u svijet po mjeri čovijeka, svijet pravde i ljubavi, svijet jednakih mogućnosti, ja još uvijek vjerujem u mlade koji će željeti mjenjati ovaj svijet, ja vjerujem u nas koji vidimo da je ovo loše,u nas buntovnike koji ćemo u ime ljubavi, u ime hippie generacije, se pokušati boriti, ako ne za nas, borimo se za one kojima ovaj svijet ostavljamo, borimo se za našu djecu.

Film Hair

Što kad ti jedan film obilježi život? I to film Hair (kosa). Film o jednoj generaciji koja je obilježila 60-te i 70-te godine prošlog stoljeća, generaciji kojj se diviš, generaciju kroz koju si naučio da je sve što zaslužuju društvene elite, velike sile, i zemlje koje se predstavljaju kao vladari svijeta - prezir. Pričam dakako o hippie genraciji, čiji bunt osijećam danas u svojim venama, u svojoj želji da ovaj svijet jednom bude bolje mjesto.

Zašto danas pišem baš o ovom filmu, zašto se danas istinski divim jednog generaciji koju je pojela povijest i kakve to veze ima sa svijetom danas. Iako je film nastao 1979-e godine, puno prije nego sam se ja rodila, a deset godina nakon vrhunca hippie generacije i nakon vrhunca otpora prema ratu u Vietnamu, na ovom svijetu se ništa nije promjenilao, zapravo promijenilo se, ali na gore.

U tih 40 i nešto godina razlike njih i mene danas, svjet je munjevito napredovao,
Promjenili smo životne navike, odgojili neke nove genracije ljudi. Samo jedna stvar se nije promjenila, još uvijek Amerikanci ratuju diljem svijeta, danas u Siriji, jućer u Afganistanu, još uvijek ubijaju nevine ljude i njihovu djecu, još uvijek nevina djeca diljem svijeta ginu od oružja nevinih Amerikanaca, proljevaju krv u ime nečije ideologije, u ime nećijeg prava da upravlja cijelim svijetom, onog prava koje je sebi dala Amerika, a koje podupire društvena elita, Amerićaka, Europska, Aziska, proglašavajući svoje živote vrednijima od onih u Afganistanu, Siriji,baš kao jednom u Vietnamu.

Danas, osim nevinih amerikanaca u ratove idu i nevini momci ostalih zemalja, u ime prijateljstva s Amerikom, u ime dobih odnosa i u ime vladara svijeta, danas i Hrvatska šalje svoje vojnike, tužno zar ne? A jedna generacija puno prije nas je vidjela svo zlo, vidjela je da treba nešto poduzeti i borila se protiv tog sistema. Znala je da su svi ljudi jednako važni, jednako bitni i da baš svi ljudski životi jednako vrijede, oni su znali, mi nažalost ne znamo.

Film Hair

Danas više nema mladih koji se bore protiv ratova, protiv društvenih uređenja, protiv vlasti, protiv elita, proiv ubijanja nevinih, bar ne onakvih kakav je to jednom bio hippie pokret. Ne trebamo ih kriviti, danas je propaganda toliko jaka da se svi rađamo uvjereni da je Amerika u pravu, danas svi želimo postati elite. Po mjeri Amerike, a pod plaštom Europe. želimo što više zaraditi,danas nas brine markirana odjeća, mobiteli, sva moderna čuda, današnji mladi rađaju se bez one glavne odlike mladosti,rađaju se bez vjere u bolji svijet, radaju se cijepjeni od bunta, cijepljeni od želje da ovaj svijet naprave boljim mjestom, danasnji mladi su pomireni s ovim svijetom, tako mladi, a tako stari.

A nisu slučajno takvi, ne, netko je uložio godine u propagandu da je ovaj svijet baš ovakav dobar, i da se ne trebamo boriti, netko je uložio pola stoljeća uvjeravajući nas ne treba biti briga za druge. Uvjerili su nas da je važno da što bolje izgledamo, da imamo sto veće kuće, što bolja auta i za to se danas mladi bore. Amerićka čizma je zgazila svu ljudskost u ovom svijetu, ostavila nas je bez duša, bez srca, s jeftinom zabavom kako bi oni, dok se mi brinemo o novom laptopu sa svijetom radili što je njih volja.
Svak im čast dobar su posao odradili.

Ja ipak još uvijek vjerujem u svijet po mjeri čovijeka, svijet pravde i ljubavi, svijet jednakih mogućnosti, ja još uvijek vjerujem u mlade koji će željeti mjenjati ovaj svijet, ja vjerujem u nas koji vidimo da je ovo loše,u nas buntovnike koji ćemo u ime ljubavi, u ime hippi generacije, se pokušati boriti, ako ne za nas, borimo se za one kojima ovaj svijet ostavljamo, borimo se za našu djecu.