Ne čekam više dobra vremena koja će doći

February 6, 2016

Od danas svoj život kreiram onako kako meni odgovra. Ne čekam više dobra vremena koja će doći i koja uvijek čekamo, ja volim ovaj tren, ovaj sad, baš taj, kakav je, moj je, poseban, jedinstven, najbolji, možda jedini koji imam, i zato gorim za njega, da mi ne bude žao kad prođe da sam ga u magli tuđih očekivanja, svojih nadanja, između snova i jave, pod pritiskom okoline, propustila, odspavala, izgubila.

Milena Ulic

Okovani smo, zaleđeni,svim normama, svim formama, svi rasporedima koje od rođenja usvajamo, kojima se prilagođavamo, živimo po protokolu, a protokol često ode ukrivo, izmjeni stazu, izmakne nam se, pa nam se svjetovi ruše, životi padaju na glavu, a mi ni tada ne pogledamo sebe, gledamo fasadu koju godinama gradimo za okolinu, i nju brzinom munje ušminkavamo, čistimo, posipamo zlatnm prahom, kako bi i danas kada nam se cijeli svijet srušio, noseva zabodenih u dno, na van sve izgledalo onako kako treba biti.To što smo hodajući mrtvaci, to što su nam duše raskrvarene o tom ne brinemo, jer nam nitko nikada nije rekao da o tom moramo brinuti, da je to važano.

Cijeli život nas uće sto sve trebamo, kako i kada trebamo, pa tako idemo u vrtić, pa školu, pa na fakltet, pa onda trebamo naći posao pa se trebamo se udati/ oženiti, imati djecu, biti dobre žene, dobri muževi, imati uspiješne karijere, izgledati kao iz kataloga, izlaziti subotom, nedjeljom odlaziti na izlete i tako u nedogled.

A trebamo li stvarno, je smo li svi rođeni za baš takav život, je smo li svi rođeni da živimo po istom rasporedu, je smo li se ikada upitali što mi mislimo da trebamo, što mi želimo?

Napravili smo sve baš kako je trebalo, a vidi nas danas, izgubljeni, izmoreni, masakriranih duša u tamnici očaja pregorenih snova, u užasu propušenih radosti, u tugi ukradenih osmijeha. U sivoj zoni, onoj najgoroj koja nije toliko loša da bi je napustili, ali nije ni dovoljno dobra da bi bili zadovoljni, da bi bili sretni, pa životarimo, ni ovdje ni tamo, ni svoji ni njihovi, ničiji, mrtvi, uništeni. A trudili smo se napraviti sve kako treba, sve kako su nam rekli, ali eto čak i kad smo se slijepo držali rasporeda, negdje je krenulo po zlu. Dogodio nam se život, ne onaj iz rasporeda, dogodio nam se stvarni život, ovaj jedini koji imamo, ovaj naš.

Zato vam danas vračam vam sva vaša očekivanja, eto vam ih, mene su umorila, mene su uništila, ne trebam ih, više ih ne želim nositi, danas imam svoja očekivanja i to prema sebi i samo njih nosim, vi svoja tovarite nekom drugom.
Od danas svoj život kreiram onako kako meni odgovra. Ne čekam više dobra vremena koja će doći i koja uvijek čekamo, ja volim ovaj tren, ovaj sad, baš taj, kakav je, moj je, poseban, jedinstven, najbolji, možda jedini koji imam, i zato gorim za njega, da mi ne bude žao kad prođe da sam ga u magli tuđih očekivanja, svojih nadanja, između snova i jave, pod pritiskom okoline, propustila, odspavala, izgubila.

Od danas ne pristajem na pola, sve ili ništa, ne pristajem na vaganje emocija, osmijeha, suza, volim ili ne volim, hoću ili me ne zanima. Ne pristajem na kompromis između mojih želja i vaših očekivanja, od danas sam svoja, od danas živim ovdje, u svojoj koži, za vaše oći me nije više briga. Danas me više nije briga žašto je ovo vrijeme idealno ni što bi s njim trebala napravti, danas je moje vrijeme da budem sretna, to je jedino što me zanima.