U idealnom vremenu, slučajno...

February 17, 2016

Duboko vjerujem da svakog dana koračamo prema onima koji čekaju na nas. Oduvijek...A zasto se onda bojimo, odakle nam taj strah da moramo sve držati pod kontolom, odakle nam grčevi da ćemo nešto propustiti, kada se sve dešava baš onako kako treba, u idelanom vremenu, na idealnom mjestu, slučajno.

Otok

Je li baš išta slučajno, pa ćak i to što smo se probudili, to što pišem ovaj tekst, ili vi koji ga ćitate, je li baš išta od tog slučajno? Cak iako ste jutros zakasnili na posao, kladim se da se postoji razlog za to, možda ga ne znate sada, možda ga nećete znati sutra, a možda će vam baš jutrošnje kašnjenje, jutrošnji pokvaren lift, jednom promjenit život, možda tko zna.

Duboko vjerujem da svakog dana koračamo prema onima koji čekaju na nas. Oduvijek. Da sam predodredeni za neke ljude sesti, za neke situacije preziviti, za imati točno odredena iskustva za one koje ćemo danas sresti, sve one koji nam trebaju, kojima mi trebamo. Svi oni koji su jednom došli i otišli bili su tu da nas upotpune, kada su nosili i suze i radost, i kada su nam bili noćne more i najlijepši snovi, morali su biti tu. Mi smo danas, ovdje ovakvi, zahvaljujući upravo njima.

Kada govorimo o slučajnostima, vratimo se unatrag, sagledavajući cijeli život, možemo reci da je sve zapavo bila slučajnost. Slučajno smo rođeni baš ovdje, kroz djetinstvo nas je definirala upravo naša sredina, ljudi koji su nam slučajno susjedi, djeca koja su se slučajno rodila kad i mi, gdje i mi, oni koji su s nama slučajno bili u istom razredu, istoj školi. Sve ljude koje smo sreli u zivotu zapravo smo ih slučajno sreli, sve danasnje prijetelje, neprijatelje, ljubavi, sve.

A zasto se onda bojimo, odakle nam taj strah da moramo sve držati pod kontolom, odakle nam grčevi da ćemo nešto propustiti, kada se sve dešava baš onako kako treba, u idelanom vremenu, na idealnom mjestu, slučajno.
Vrijedili one koji ne žele biti našeg života, zadržavati? Ne vrijedi. Ni kada bi nam samo još jedan tren spasio život, ni kada smo spremni svu energiju uložiti u taj tren, ne vrijedi, jer oni su napravili što su trebali. Njihova uloga u našem životu i naša u njihvom je završena. Nas čekaju neki drugi, mi čekamo neke druge. Možda ih sada ne vidimo jer gledamo unatrag, jer se vraćamo, podapinjemo sami sebi noge u strahu od gubitka kontole, u strahu od promjene, zaboravljajući, da nikada zapravo ne držimo ništa pod kontrolom. Puno puta su nam naša sigurna tla, po kojima smo tako gordo i sigurno hodali pokazala da su od najtanjeg leda, i da jednostavno u svakom trenu možemo propasti u blato.

Pa smo stajali u tom blatu preturajući život uzduz i poprijeko da vidimo gdje smo pogriješili, pokušavajući isprati taj uzasan okus blata, gorcine, jada iz usta. Pokušavajući doznati gdje smo falili, i zasto bas trebamo još jedan tren koji znači vječnost, taj jedan zagrljaj koji nas može spasiti, a baš njega nikada više nećemo osijetiti, jer oni od kojih ga sada tražimo su otišli, zauvijek. Slučajno kao što su jednom došli, slučajno.
Ta gorčina koja je ostala, koja se ne da isprati, ta nemoć da ih pustimo da nastave svoj put i da sebi dozvolimo nastavimo naš bez njih, to je ono sve što smo im uskratili, sve ono što smo im prešutili u strahu da ne pokažemo koliko smo slabi, koliko smo obićni, da nas ne povrijede. i nisu nas povrijedili jer smo bili od kamena, nismo im dopuštali da u punom sjaju budu našeg života i mi njihovog, pa nam danas zauvijek ostaju tu, u polu svijetu sa svim onim što smo trebali a nismo. Urezali smo sami sebi za cijeli život ožiljke, puno gore od onih koje su nam mogli ostaviti oni, ožiljke svega sto smo im trebli reci, sto smo im trebali pokazati, ožiljke žaljenja što nismo bili 100% njihovi.

Naučili smo da to više ne smijemo ponoviti, nadam se.
Zato danas brišem sve ganice koje sam jednom davno sebi postavila, u srahu da budem povrijeđena, razocarana, u strahu da me netko neće razumijeti. Granice koje sve važu, svemu znaju idealnu količinu, svemu cijenu, a vrijednost ničemu. Zadnji pogled unatrag, još jedan korak unatrag, da bi odlučno krenula naprijed, ostavljajući ono što trebamo i ne trebamo, one koj trebmo i ne trebamo, spremna prigliti život, dozvoliti mu da se dogodi u punom sjaju. Sada, ovdje, za svakog tko ga djeli sa mom, izgoriti, do zadnjeh daha, za ovaj tren.

Jer danas je bas sve dobro, ovdje. Možda je danas dan koji će nam promijeniti živote, ovdje, u idealnom vremenu, slučajno.

foto:Lidija Zizic