Nedovršene priče osuđene za zauvijek žive

February 16, 2016

Jutros me samo jedna slika Mljeta, vratila tamo. U jutro koje pocinje s lako ce mo. Vrelo ljetnje jutro, osmog mjeseca, nekih neobicno vaznih ljudi, novih lica, osmijeha, kava i piva, koji nam mijenjaju zivote, poslije koje vise nista nije isto, niti ce vise ikada biti. A onda krenu emocije... sve odjednom..... jer nosimo svi tu zraku sunca, tu kap jezera i iglicu bora da nas zauvijek veze za taj otok. Da nas zauvijek veze jedne za druge.

Mljet

Jos jedna o Mljetu, prici koja je jednom naprasno prekinuta, jer jednom svi moramo otici, pa bas zato osudena da zauvijek zivi.
S nama, u nama, da nas definira za cijeli zivot, s ljubavlju i otrovom. U danima kada smo daleko da nam bude najvece proklestvo i blagoslov, i neda nam da ikada udahnemo onako kako smo to tamo naucili, cineci nas vjecno ovisnima, ne dozvoljavajuci nam da na tu pricu ikada stavimo tocku.

Ni jedno zbogom, ni jedno ja odlazim, ne moze prekinuti veze nas koji smo jednom bili tu. Cak ni onda kada se nismo tu upoznali kad smo bili na razlicitim mjestima u razlicita vremena, mi se prepoznamo, osjetimo i na daljinu, na tisuce kilometara i godine razdora, jer nosimo svi tu zraku sunca, tu kap jezera i iglicu bora da nas zauvijek veze za taj otok. Da nas zauvijek veze jedne za druge.

druzenje

Bas tako me jutros slika na facebook-u prijateljice Josipe, koju sam upoznala puno poslije povratka s Mljeta, vratila tamo. U jutro koje pocinje s lako ce mo. Vrelo ljetnje jutro, osmog mjeseca, nekih neobicno vaznih ljudi, novih lica, osmijeha, kava i piva, koji nam mijenjaju zivote, poslije koje vise nista nije isto, niti ce vise ikada biti. A onda krenu emocije... sve odjednom...

Koje krijemo i sami sebi jer ne vjerujemo da nas trenutak, dan ili dva mogu toliko promijeniti, toliko vezati. Ali u ovakvim trenutcima samih sa sobom, pogled u vlastite oci u ugledalu otkriva ono sto necemo priznati nikom nikada. Ovdje smo srca ostavili, zauvijek. Kada smo odlazili znali smo sa se moramo vratiti. Znali smo da ova prica nikada ne prestaje.
Ponjeli smo sve mirise ljudi koje smo sreli, sve njihove duhove, pa danas kada u prolazu, na nekom slucajno osjetimo miris, ili jutros dok cekamu u redu za kruh, prepoznamo poznati pokret, slican osmijeh, pogled koji smo negdje vidjeli, vracamo se tamo, da makar na minutu u sjecanju jos jednom udanemo taj zrak, taj spokoj i tu radost. Samo na trenutak da prezivimo ovu tmurnu zimu daleko s ocima punim sjaja jedne zore, najljepse zore, Mljetske zore.

Pa u zimskim mjesecima razdvojeni kilometrima, vremenima, dok preturamo uspomene, dok ponovo i ponovo pregledavamo slike, po neki post okacimo na facebook, pokrenemo lavinu emocija, onih svojih, ali i svih onih ljudi koji su s nama, prije nas ili poslije nas samo jednom udahnuli taj Mljetski zrak. Puno jaci od opijuma, puno snazniji od vezova za brodove. Pa krene ona jedna vrela suza, ona najtuznija i najradosnija u isto vrijeme i kaze ja cu se vratiti.

Jer se ovdje moras vratiti, ovdje imas nekog svog, dragog i bliskog. Ovdje si postao drugi covjek. Nekog bez koga dalje ne mozes. Ili imas puno njih, koji su tvoje uspomene, koji su zive tu tebe i kojima se zelis vratiti, ovaj put zauvijek.

Zauvijek ovaj put, zauvijek.