Uvijek će mo ostati zajedno u osjećaju, osmijehu i suzi.

February 12, 2016

Sedamnaesta je otkako ga nema, sedamnaesta, cijeli jedan život, cijala vječnost teških noći, preteških dana, cijela galaksija događaja koje smo trebali proći zajedno, a nismo. Cijelo more propustenih trenutaka, važnih, ružnih i onih najlipših, i cijeli svemir obićnih koji život znače, sedamnaest godina ...

Jugo je, opet, a južina, mi Dalmatinci to najbolje znamo, udara ravno u glavu, a šiba po srcu, peče ko pakleni oganj, ne da mira, ne da spavat ni disat, a meni jugo uvik donese miris djetinstva. Onog mjesta gdje se posebno dobro osjećas, koje je tvoje i kad te je život odnio miljama daleko a vrijeme otišlo nepovratno, a tebi baš treba ta jedna minuta, ona jedna najduža, spokoja, onog osiječaja, ovdje sam svoj na svom. Ono mjesto gdje su svi tvoji, koje ti teće kroz vene, mjesto koje se zove dom.

I baš mi noćas fali onaj najjači stisak, onaj najjači zagrljaj, koji govori, ništa se ne brini ja sam tu. I evo ga noćas sa mnom, kao i uvijek kad je najteže, vratio se, da zajedno popijemo još jednu kavu, da pročakulamo, da me utješi i ohrabri. Da da mi pomogne da ova noć prođe i da zajedno doćekamo jutro. Iako živi svaki dan sa mnom, noćas mi, kao i puno puta do sada posebno treba, da ga cujem, osjećam, zna on to, bez rijeći, bez prisutnosti kroz zrak reći što ima, zna.

Ove godine bi on slavio 60, sad bi vjerovatno planirali veliku festu u Radmanovim, u kanjinu Cetine, mjestu koje je on posebno volio, u divljini kakv je i njegov duh bio, dovoljno daleo od civilizacije, na mjestu gdje je on s posebnim guštom provodio dane, slavio sve važne datume, gdje i hrana imam nekakao poseban okus, divljine i ljubavi, okus duše.

Meni ide trideseta, a sedamnaesta je otkako ga nema, sedamnaesta, cijeli jedan život, cijala vječnost teških noći, preteških dana, cijela galaksija događaja koje smo trebali proči zajedno, a nismo. Cijelo more propustenih trenutaka, važnih, ružnih i onih najlipših, i cijeli svemir obićnih koji život znače, sedamnaest godina, ...

Teško breme vremena stoji između nas, i beskrajno blizak, i ne povratno dalek u isto vrijeme ovu noć dijeli sa mnom, a toliko smo toga htjeli još, toliko smo planova imali, svašta sam planirala napravit do tridesete, svašta, svašta je i on mislio da ću napravit do tridesete, od tog uglavnom nisam napravila ništa, ali nekako u ovakvim noćima kad smo ja i on sami u nekoj našoj prići, osjećaju,osmijehu i suzi, nekako znam da je ipak zadovoljan s ovim što sam napravila, moglo je puno toga bolje,moglo je, ali to je život, surov, borba svaki dan, kompromisi i prilagodba, s puno izazova ali ipak prekrasan.

Dok on sada neke druge staze pohodi, meni tako treba, kao bezbroj puta do sad, da olakša ovakve noći, samo da me zagrli i kaže, biti će sve dobro, jer zna da je to rećenica koja noćas sve znaći, samo da kaže, sve će biti dobro....