A djeca k'o djeca

February 24, 2016

Ne stavljajmo im prevelike terete,ne davimo ih ocekivanjima, ne mucimo izgledom savrseno dizajniranih lutaka, ne trpajmo ih obvezama, svakako jednog dana nece postati nista od onog sto smo mi zamislili da trebaju biti, bas kao sto nitko od nas nije postao ono sto su nasi roditelji ocekivali od nas, pustimo ih, dok jos mogu, da uzivaju u najlijepsem dobu zivota, neoptereceni, razigrani, sretni, nek zive svoje djetinstvo punim plucima, za sve ostalo ce imati citav zivot vremena.

Milena Ulic

Današnja mladež je navikla na raskoš, imaju loše manire, preziru autoritete i ne poštuju straije. Djeca se raspravljaju sa roditeljima i matletiraju svoje nastavnike. Ovo svi cujemo svakog dana bezbroj puta, i nista u njoj nije cudno osim cinjenice da ju je izgovorio Sokrat prije vise od 2000 godina.

Jesu li bas sve nove generacije od Sokrata pa do danas doista bile gore, bezobraznije, ne kulturnije? Mislim da nisu. Svaka generacija je drugacija od prethodne i to je normalno. Svako vrijeme nosi svoje prednosti i mane, razlukuje se od bilo kojeg vremena prije. Bas kao sto je danasnja mladost potpuno drugacija od vremena kada sam ja odrastala, tako je i moje odrastanje bilo potpuno drugacije od odrastanja moje majke, njeno od njene majke i tako unedogled.

Zasto onda ipak prozivamo svakodnevno nove generacije da nista ne valjaju, da nista ne znaju, da su bezobrazni i sto im sve stavljamo na vrat. I ne, nije problem u njima ni najmanje, problem je u nama, jer smo svi skloni zaboraviti svoja odrastanja, svoje nestasluke, svoje nepodobstine, a ono sto pamtimo, idealiziramo. Normalno jer je nama nase djetinstvo bilo najljepse kao sto ce jednom i danasnjoj djeci nihovo biti najljepse, kao sto su svima njihova djetinstva najljepsa.

Moja generacija je odrastala u ratu, mnogi kao izbjeglice, morali su napustiti svoje domove, vidjeti strahote rata, cekali smo oceve sa strepnjom da se vrate sa ratista, prezivjeli zamracenja, uzbune, kolektivni strah koji je tada vladao iz danasnje perspektive nemoguce docarati, a ipak smo bili sretni, nasmijani, veseli, puni zivota. prljave odjece, pokidanih koljena i srca punih radosti bas onakvi kakva djeca trebaju biti. I koliko god realno gledajuci, odrastanje u takvom dobu moze biti sve osim ljepo, meni ali i cijeloj mojoj generaciji je to djetinstvo najbolje, najljepse i najposebnije.

Gledam djecu iz mog kvarta danas, oni imaju mobitele, tablete, igre potpuno drugacije od onih koje smo mi imali, ali su bas kao i mi onda su sretni. veseli, bas kao i mi su djeca, prava djeca, drugacija od one djece koja smo mi bili, ali zar bi i trebali biti kao mi, pa oni odrastaju u nekom skroz drugom vremenu, i zar trebamo njihova odrastanja prozvati manje vrijednima jer ih mi ne razumijemo.

Djeca iz mog kvarata s vremena na vrijeme se vozaju liftovima po portunima i zvone od vrata do vrata, i tad se citava zgrada digne na noge, vicu na njih, urlaju, a ja se svakog puta iznova pitam u cudu, zar su stvarno oni ista lose napravili, zar ima nesto lose u tom da zvone od vrata do vrata? Dapace. I mi smo radili slicne nepodopstine. Ali mi smo zaboravili da samo i mi jednom bili djeca, zaboravili smo da djeca nisu vostane figure, da nisu nasmijesena lica sa stranica kataloga, ni sa slika andela, zaboravili smo da imaju samo jedno djetinstvo i da im ga trebamo omoguciti, da im moramo dozvoliti da budu djeca. Nestasna, razbijenik koljena, prljava, sa pokojim savom od sivanja, oziljkom za vjecnost, sa modricama i iskidane odjece.

Ne stavljajmo im prevelike terete,ne davimo ih ocekivanjima, ne mucimo izgledom savrseno dizajniranih lutaka, ne trpajmo ih obvezama, svakako jednog dana nece postati nista od onog sto smo mi zamislili da trebaju biti, bas kao sto nitko od nas nije postao ono sto su nasi roditelji ocekivali od nas, pustimo ih, dok jos mogu, da uzivaju u najlijepsem dobu zivota, neoptereceni, razigrani, sretni, nek zive svoje djetinstvo punim plucima, za sve ostalo ce imati citav zivot vremena.