Jedna zverka za sva vremena...

February 18, 2016

Pamtimo ona jutra mamurluka, zbrajanja nogu i ruku , srece što smo zivi, ona jutra kada je glava veca od grada, i kada je telefon najgori neprijatelj, pa ga odbijamo pogledati, jer on se sijeca svega cega se mi ne sijecamao, o da, on zna kome smo slali poruke i sto je u njima pisalo, koga smo zvali, zna, izdajnk... pa ga odlažemo, skrecemo pogled, mrzimo ga i obecajemo sebi da više nikada nećemo.

Milena Ulic

Svi imamo tog nekog svog mr.Big, Facu ili po meni najdražem prjevodu neku svoju Zverku,Onu u prolazu, onu kojoj nikad nismo saznali ni ime a ipak je naša, posebna. Ili onu jednu koj se zove u gluho doba noći sa sanka, kad više vastitih kocnica nemamo, a za tude nas nije briga, o da svi smo bar jednom imali jednu takvu Zverku, samo našu i nikada našu.

Pamtimo ona jutra mamurluka, zbrajanja nogu i ruku, srece što smo zivi, ona jutra kada je glava veca od grada, i kada je telefon najgori neprijatelj, pa ga odbijamo pogledati, jer on se sijeca svega cega se mi ne sjecamao, o da, on zna kome smo slali poruke i sto je u njima pisalo, koga smo zvali, zna, izdajnk... pa ga odlažemo, skrecemo pogled, mrzimo ga i obecajemo sebi da više nikada nećemo.

Sinoć u totalnom razilaženju samih sa sobom, pozdravljeni sa zdravom pameću, nagomilanih emocija i časicom previše, pisali smo sve sto mislimo i ne mislimo, sve što nam je na duši i što već odavno nije, pa priustili smo sebi ovo jutro koje se pamti, koje će živjeti i kada sami sebi oprostimo poruke i pozive, i kada zaboravimo Zverku i ovu i sve ostale. Posebna su ovakva jutra, ni svoji ni njihvi, ni ovdje ni tamo, pokusavamo sastaviti slagalicu svega sto se dogadalo, a djelovi fale, mali i veliki, pa se mućimo, preturamo po svojim glavama i po glavama onih koji su s nama slučajno bili tu.

Slijedećih dana ćemo izbjegavati sva mjesta gdje bi evenutalno mogli sresti nekog od suućesnika, nekog tko nas je vidio, a mjesecima još ćemo izbjegavati onog na čiju smo adresu istresili cijelu dušu, sve godine emocija, za sve one prije i poslije, za cijeli život.

Nakon prve kave, dolazimo k sebi, pomireni sa svim, kasno je da žalimo, i nastavljamo sa životom, crne rupe koje je ostavio alkohol je ne moguće popuniti, ne moguće je složiti sliku onog sto se stvarno dogadalo, mozda bolje, mozda da znamo sve nikada ne bi sebi oprostili. Ostavljamo to za sobom i nastavljamo tamo gdje smo jućer stali. Trijezni, kulturni, normalni.

A onda puno godina poslije, samo jedna pjesma na radiju, samo jedna rećenica koju je netko izgovorio te noći nas vraca tamo, ravno za onaj šank, ravno u jutro glave pune svega, raznih trenutaka, poruka, poziva, sječanja na sinoć i ne mogućnosti sastavljanja slagalice u smislenu cjelinu. Pa danas ponovno mrzimo sebe, Zverku, sve koji su bili s nama, i telefone i šankove.

A mogli smo bez toga, mogli smo bez telefona, bez poziva i bez poruka, ali nismo, ona časica priko mjere da odrzimo kocnice stabilnima je morala progovoriti umjesto nas, morali smo reci što nam se nataložilo na duši, što nas proganja, morali smo to podijeliti s onima koji nas progone. Pa sada i oni imaju o čemu misliti, sada i oni imaju koga zvati sa saka.

Dobro je da smo i onakvom stanju totalnog pomračenja uma, sebi, makar pijani u zoru priznali da imamo svoju Zverku, dobro je jer danas imamo uspomene, imamo se nad cime smijati od srca, do suza u najgorim danima, dobro je znati da jedna Zverka traje za sva vremena.