Ženama borcima na onkoloskim odjelima diljem svijeta.

February 27, 2016

Nigdje na svijetu necete vidjeti ovoliko tuge, ovoliko jecaja, ovoliko uzdaha skrivenih iza najvecih osmijeha. Nigdje na svijetu necete vidjeti ovoliko ljubavi, sjaja u ocima i iskrenih emocija kada jos jedno jutro svane, ni jedna crkva nije cula ovoliko teskih, olovnih, njasnaznijih udaha i molitvi dok se neke bore zadnjim atomima snage za jos jedno jutro, nigdje kao ovdje necete vidjeti toliko radosti kada se nalazi i minimalno poprave, kada kosa ponovno pocme izrastati, nigdje necete vidjeti vise nade nego u trenutcima kada napustaju ovaj odjel, s najjacim krikom u sebi, ja se nadam da se necu vratiti.

Bolnice su najzivotnija mjesta, mjesta najvecih tuga i najvecih radosti. Mjesta strasnih uzdaha kada nekoga dovode na hitnu, i mjesta najvece radosti kada majke s bebama napustaju rodilista.
Ja cu danas pisati o jednom posebnom odijelu, i njegovim stanovnicama, ja cu danas pisat o zenama jacim od sudbine, ja danasnji tekst zelim posvetiti svim zenama koje ovu noc docekuju na onkologijama diljem svijeta. Na odijelu najjacih molitvi, najdubljih pogleda prema nebu, ovo je odjel najvece zelje i volje, ovdje svi imaju samo jedan vapaj, koji nitko ne izgovara, a jezivo ga osijecate svakim korakom koji napravite na ovim hodnicima, vapaj i jezcaj kakav je nekada izgovorila i Ana Rukavima, vapaj, zelim zivot.

Ni jedan odijel kao ovaj nema realno manje nade da cete jednom zdrave napustiti ove hodnike, a da se necete morati vratiti na jos jednu seriju kemo terapija, na jos jedan ciklus zracenja, ni jedan odijel nema duze, teze i jezivije borbe, ali ni jedan odijel nema toliko nade.ni jednim odijelom ne odzvanjaju toliki osmijesti, nigdje kao ovdje necete vidjeti toliku snagu, sangu malih, iscrpljenih zena.

Prekrasne zene, najsirih osmijeha jutros su svezale svoje marame, nacrtale obrve, navukle najvece osmijehe i jos jednom se odlucile, danas kao i svakog dana boriti sa zivotom, koje su odlucile voditi ovu bitku svemu usprkos, i kada je najteze i kada najvise boli, kada sve nade, svi nalazi, sva znanost ide protiv njih, one jos jednom krecu u svoju borbu s najcvrscom vjerom da ce jos jednom vidjeti svoje najblize, da ce jos jednom imati priliku zagrliti svoje najdraze. Da ce ipak jos jednom u omiljenom kaficu uz novine popiti svoju kavu, s puno secera da ublaze svu gorcinu zivota. One ne odustaju zivotu u inat, biti naljepse, najveselije, s ocima punim nade, punim sjaja svakog dana kao dame voditi svoje bitke. One svaki dan svima nama dokazuju da mozemo i moramo boriti se do zadnjg izdaha sto god da nam je zivot stavio na leda.

Ove zene su jednom umijesto dobitka na lotu, umijesto petice na fakutetu, igrom sudbine dobile najtezu borbu, dobile su suputnika za cijeli zivot, borbu za cijelu vjecnost. Nakon prvog uspostavljanja dijagnoze im je bilo jasno da ovo nije bitka koja se gubi ili dobiva, vec tada im je bilo jasno da je ovo rat s puno bitki koje se gube i dobivaju, i da ih iz dana u dan ceka nova bitka. Vec tada su bile svjesne da je mala sansa da ih njihov dar sudbine napusti jednom i da im dozvoli da nastave svoje normale zivote vec tada su postale svjesne da svog suputnika nose za cijeli zivot, a ipak su se odlucile boriti, jace nego na ijednom drugom odjelu, hrabrije i snaznije od svih vojnika svijeta, zene lavice.

Nigdje na svijetu necete vidjeti ovoliko tuge, ovoliko jecaja, ovoliko uzdaha skrivenih iza najvecih osmijeha. Nigdje na svijetu necete vidjeti ovoliko ljubavi, sjaja u ocima i iskrenih emocija kada jos jedno jutro svane, ni jedna crkva nije cula ovoliko teskih, olovnih, njasnaznijih udaha i molitvi dok se neke bore zadnjim atomima snage za jos jedno jutro, nigdje kao ovdje necete vidjeti toliko radosti kada se nalazi i minimalno poprave, kada kosa ponovno pocme izrastati, nigdje necete vidjeti vise nade nego u trenutcima kada napustaju ovaj odjel, s najjacim krikom u sebi, ja se nadam da se necu vratiti.

Ovo je najjeziviji ali i najsretniji odijel bolnica, na ovom odijelu stanuju posebni borci, toliko posebni da izgubljene bitke dobivaju. Mali je postotak onih koje ipak jednom svog suputnika zauvijek ostave ovdje, koje svoju borbu dobiju trajno, koje jednom odsetaju odavde zdrave. Cak i tada one ostaju zauvijek dio ovog odjela, zauvijek ove krikove nose sa sabom, zauvijek nose jecaje i zauvijek ostaju jedna od ovih zena, jedna od onih koja je imala malo vise rece, malo bolje karte sudbine i uspijela ipak otici odavde bez povratne karte.

Ovo je moj tekst svim zenama ovog svijeta koje su vodile svoje bitke, koje su ih dobile, i onima koje su ih izgubile, ovo je tekst posvecen svim zenama koje su jednom stanovale na odjelu onkologije, i svima vama, drage lavice koje ovu noc docekujete s najtezom bitkom na onkologijama diljem svijeta.