June 30, 2016

Dan poslije... je uvijek moj dan, cuvam ga samo za sebe. Za odmor, kao nagradu. Dan kada sve postane jasno. I uspijesi i promasaji. Dan od emocija, previse emocija, i malo ponosa. Dan od zbrajanja i oduzimanja, od analiza i sumiranja. I uvijek je moglo bolje i gore, pa prihvatis kako jeste i odzivis to u miru sam sa sobom. Meni je to nakdragocjeniji dan, jer donese odgovore na sve, mozda minutu prekasno. Ipak divan je osjecaj znati smjer kojim ides dalje, divna je ta spoznaja, da je nekima ovo bila zadnja stanica. Poseban je blagoslov, ispisan zlatnim slovima zivota znati da se po necijim putevima ne isplati rasipati, niti ih pratiti. Jer ni oni nisu spremni pratiti nase puteve, najvise sto od njih mozemo dobiti su crni otisci stopa, da nas ugaze, umjesto da nam budu suputnici...