July 9, 2016

Volim tocke, na kraju recenice, kraju dana, kraju price. Nakon njih dolazi nesto veliko. Vjeruj mi, zivot me naucio. Nikada nisam razumjela zivote ispisane pricama kojima je jedini smisao da traju, beskonacno, pa ih razvlace bez smisla i sadrzaja, muce se ali ne odustaju. Jer previse su vremena potrosili, previse zivota ulozili, pa cine sve samo da traju, umjesto da cine sve da budu ljepe, a kada to vise nisu da krenu u nove potrage, u nove price.
Ja bas nikada nisam bila za takve price, za takve odnose, nikada nisam mjerila danima vec osmijesima, nikada godinama vec trenutcima. I uvijek sam voljela tocke. Tiho i dostojanstveno, bez buke, s osmijehom, okrenem se i odem. I to je to, kraj, zauvijek. Nakon toga vise nista nema smisla, sve sto si htio a nisi ucinio, sve sto si mislio a nisi rekao, sva pitanja koja imas za postaviti, sve sto mislis da jos trebamo, da smo mogli, za sve je kasno. Natrag nema.
Pamtim sve te price kao ljepe, zivotne, trenutke u kojima sam bila sretna, ali ne zivim na groblju uspomena, zao mi je. Bez obzira koliko je bilo jako, dobro i ljepo, bez obzira koliko je trajalo. Tocke su bas za to divne, kada su na pravim mjestima. Bez razvodnjavanja, bez razvlacenja, bez gorcine. Nikada nisam bila kukavica, uvijek sam znala kada je vrijeme za kraj,zapravo, cini mi se da to najbolje radim, jedan osmijeh i tocka za kraj.